Zagrebački Gradec

Bruno Škreblin: Fortifikacije zagrebačkog Gradeca u srednjem vijeku

Uvod

Otkriće ostataka srednjovjekovnog zida na području Mesničke ulice ponovno je privuklo pozornost stručne i šire javnosti na srednjovjekovni sustav fortifikacija na zagrebačkom Gradecu. Prema povijesnim izvorima, već nedugo nakon utemeljenja 1242., zagrebački je Gradec bio opasan zidinima, a u srednjovjekovnim se izvorima 14. i 15. stoljeća često spominju zidine i kule. Na temelju te izvorne građe, neki su povjesničari već analizirali gradski prostor i sustav fortifikacija, a najviše je prijepora zadao obujam gradskih zidina, odnosno je li srednjovjekovni Gradec prostorno bio jednak današnjem Gornjem gradu ili se proširivao u kasnijem periodu. Također, točna lokacija pojednih fortifikacijskih objekata poput zagrebačkog castruma, i kaštela grofova Celjskih još uvijek nisu poznate. Ovaj rad sažeto će predstaviti historiografski pregled dosadašnjih glavnih teza o srednjovjekovnom gradečkom fortifikacijskom sustavu u komparaciji s izvornom građom i novim rezultatima arheoloških istraživanja.

 

Zidine u izvornim dokumentima

Ovi građani preuzeli su svojom voljom na sebe dužnost da vlastitim sredstvima brdo Grech utvrde najčvršćim zidom.[1] Ta rečenica iz Zlatne Bule Bele IV. predstavljala je zapravo drugu glavnu obavezu stanovnika novoosnovanog grada na brdu Grič, nakon obaveze davanja vojnika.[2] Kralj Bela IV. je, nakon katastrofalne Mongolske provale i pustošenja, odlučio stvoriti sustav zidanih i kamenih utvrda, ili utvrđenih gradova, koji su se jedino s većim izgledima mogle oduprijeti jakim opsadama.[3] Gradec se već od 1257. u izvorima naziva castrum, četiri godine kasnije (1261.), kraljica Marija označava Gradec kao „novosagrađena utvrda“, a 1266. kralj Bela IV. zbog višegodišnjih napora građana u gradnji utvrde oslobađa Gradec od obaveze slanja vojnika što je bilo određeno Zlatnom Bulom.[4] Dakle, to bi sve upućivalo da su gradski bedemi bili izgrađeni u roku od dvadesetak godina.

U gradskim se izvorima zidine uglavnom sporadično spominju, najviše kada se opisuje smještaj nekog posjeda u kupoprodajnoj transakciji ako je u blizini gradski zid. Tako je primjerice veliki posjed Mihaela Sebastijana na istočnoj strani bio inter murum civitatis.[5] Opis lokacije jednog vrta glasio je: extra murum civitatis sub turre Choni.[6] U izvorima su sačuvane i odredbe koje pokazuju da je gradski magistrat ipak pazio na stanje zidina: Tako je 1425. magistrat donio odredbu da „Nitko ne smije kopati zemlju ili glinu u ophodu grada i blizu ili ispod zida ovog grada“. Dalje, „Svinje koje se nalaze na ulici ili u vanjskom naselju ili bilogdje u podrgrađu grada i potkopavaju gradske zidove takve svinje mogu gradski prisežnici uzeti za suca i sebe, makar prosvjedovao vlasnik svinje, jer je on otkriven kao prekrištelj gradske odredbe.[7]

Pred kraj 15. i početak 16. st. sve se češće u dokumentima spominje i naglašava loše stanje zidina, sasvim sigurno zbog izravne osmanlijske ugroze. Godine 1475. građani se žale kralju Matijašu Korvinu da je grad zbog oskudice koje je pretrpio, kuge i osmanlijskih pljačkaških prodora, dospio u takvu bijedu da se sada zid grada u dužini od gotovo 90 lakata (oko 70 m) otvara kao ruševina, a u daljnjih 150 lakata (135 m) iz dan u dan čeka svoj pad.[8] Godine 1501. kralj Vladislav Jagelović odobrava da se Gradecu na tri godine ustupi po 32 florena iz prihoda kraljevske tridesetnice. Kralj 1505. ponovne određuje novčanu pomoć „…jer ti građani trebaju zid istog našeg Grada koji je zbog starosti gotovo svuda pao, u ruševinama i drugim obzidavanjima popraviti i obnoviti. [9] Da stvar bude gora, grad je početkom 16. st. pogodio i potres koji je dodatno oštetio zidine i kule. Zbog toga kralj 1511. ponovno šalje pomoć navodeći da: „…Shvaćamo da se veliko rušenje zbog nedavnog potresa dogodilo u zidinama i zgradama našeg grada brda Grečkoga i inače ruševnima od velike starosti, da je jedna kula gotovo pala i zbog toga i sami zidovi, a pogotovo jer se grad nalazi u pograničnom kraju, silno treba nužan popravak i obnovu“. I kralj Ludovik II. određuje novčanu pomoć 1525. i 1526. godine, a tokom cijelog 16. st. vrši se obnova i nadogradnja fortifikacijskog sustava, obnavljaju se zidine i postojeće kule, a grade se i nove polukružne kule, natkrivaju se vrata, grade se širi opkop i mostovi prema vratima, izgrađuju se puškarnice i mjesta za topove. Zapravo, u 16. st. Gradec se po drugi puta utvrđuje. Rekonstrukcija fortifikacijskog sustava nije bila samo nužna zbog lošeg stanja i dotrajalosti nego i zbog njihove zastarjelosti i neprimjerenosti za novi oblik ratovanja slijedom sve boljeg razvoja vatrenog oružja.

Historiografija

Kod prvih povjesničara Zagreba, zidine i njihov točan obujam i pravac nisu se posebno problematizirali. Ivan Krstitelj Tkalčić, koji je sakupio i objavio arhivsku građu iz srednjeg vijeka, na kraju 19. st. u opisu gradečkog teritorija napisao je kako „kako kameni okvir tog slobodnog grada imadjaše spodobu trokuta kome je rt bio prema sjeveru okrenut. Kraća stranica trokuta bijaše prema jugu. Gradski zid izveden bje tu od vrška nad Tuškancem (Pongračeva kuća) sve do iztočnog rta nad Dugom ulicom (Štrossmayerova šetališta). I na jednom i na drugom rtu dizaše se kula. Od mjesta današnje Pongračeve kuće zid se taj spuštaše do Mesničkih vrata nizbrdo, a od ovih vratah uzbrdo opet na današnji plato Grič gdje se je opet dizala kula, od koje je zid današnjim Štrosmayerovim šetalištem vodjen do sredine istoga šetališta do iztočnog rta iznad Duge ulice, gdje je opet bila podignuta kula. Zapadni zid vodjen nad rubom brda, t.j. današnjom Visokom i Demetrovom ulicom do Popova Turna (danas kule na Vrazovom šetalištu);, odavle izveden bje iztočni zid nad sadanjom Dugom a nedavno Kipnom ulicom do Kamenitih vratah gdje je opet bila kula, a odavle povučen bje nad Dugom ulicom do iztočnog rta Štrossmayerova šetališta. Na cielom zidu bijahu mali probušeni okviri ili puškarnice kroz koju su se izbacivale, za slučaj obrane strjelice, a u kašnija vremena puščana zrna. Na pojedinih mjestih bjehu uza zid, i to na unutarnoj strani podignuta drvena braništa, na kojih su stojale bojne sprave (baliste).[10] Vidljivo je kako Tkalčićev opis zidina zapravo prati onodobne, a i današnje konture Gornjeg grada.

U drugoj polovici 20. st. Tkalčićev opseg zidina počeli su propitkivati svi „zagrebački“ medievisti poput Nade Klaić i Ivana Kampuša, smatrajući u osnovi da je srednjovjekovni Gradec prvotno zauzimao manju površinu i da je do teritorijalnog proširivanja došlo tek sredinom 16. st. Prva koja je otvorila to pitanje bila je Nada Klaić 1951., a njezine su teze uz neke korekcije preuzeli i drugi.[11] N.Klaić je smatrala da srednjovjekovne zidine nisu obuhvaćale plato na današnjoj Visokoj ulici, kao niti prostor Mesničke i Demetrove ulice, već je pravac zapadnog srednjovjekovnog bedema išao po zapadnoj strani Matoševe ulice, odnosno po zapadnom rubu gričkog platoa.[12] Matoševa ulica, drži N. Klaić, u srednjem je vijeku bila ulica odnosno naselje mesara Vicus Carnificum, dok su Mesnička vrata bila na vrhu današnjih Kapucinskih stuba.[13] Drugi veliki zagrebački povjesničar Ivan Kampuš, također je držao kako se Gradec tek u 16. st. proširio na zapad, iako je on srednjovjekovni zapadni potez zida ipak smjestio u Demetrovu i gornji dio Mesničke ulice, ali ne i Visoku ulicu.[14] Iako nisu zasebno istraživali problem opsega zidina i Lelja Dobronić i Franjo Buntak u svojim se monografijama više priklanjaju tezi Nade Klaić, odnosno nisu dovodili u pitanje njezina stajališta.[15]

U osnovi cijele teze o proširenju gradskog prostora u 16. st. kriju se nekoliko isprava iz 1557-1559. koje su detaljno opisivali radove na zapadnim, Mesničkim vratima. Dokumenti govore o rušenju postojećih vrata i gradnji novih, spominje se rušenje kanala koji su vodili do vrata, postavljajanje novih temelja, a zabilježena su i imena radnika te njihove plaće.[16] Te je podatke Nada Klaić uzimala kao nepobitan dokaz o rušenju starih vrata i njihovom premještanju na novo mjesto – odnosno spuštanju vrata sa vrha gričkog brda na područje Mesničke ulice, iz čega je dan zaključak da je u to vrijeme i Gradec prešao na plato Visoke ulice.

Toj se tezi suprotstavio tek Vladimir Bedenko u publiciranoj doktorskoj disertaciji Zagrebački Gradec: kuća i prostor u kojoj je, analizirajući kompletnu građu posjedovnih spisa, zaključio kako nije bilo bitnijih izmjena u gradečkom tlocrtu, i da je grad od osnutka bio na području Visoke ulice.[17] Dakle, teza o gradu koji se postepeno širi bila je prisutna više desetljeća praktički kod svih zagrebačkih medievista, praktički do devedesetih godina 20. stoljeća. Kako u to vrijeme nije bilo arheoloških radova koji bi ciljano istraživali to pitanje, povjesničari su zapravo secirali arhivske materijale, s time da je u tome najdalje i najdetaljnije dosad otišao Bedenko koji je analizirao kompletnu arhivsku građu vezanu za posjedovne odnose. Bedenko nije odbacio izvorne dokumente o radovima na Mesničkim vratima iz sredine 16. st., međutim smatrao je da oni ne govore o premještanju, nego o radikalnoj obnovi postojećih vrata na istom mjestu, u današnjoj Mesničkoj ulici.

Spomenimo još da se u novije vrijeme povjesničar umjetnosti Ratko Vučetić u svojoj doktorskoj disertaciji Prostorni razvoj privilegiranih srednjovjekovnih gradova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do kraja 18 st. ponovno vraća na tezu Nada Klaić, smatrajući da srednjovjekovni Gradec ipak nije bio na području Visoke. Također, Vučetić sugerira i na oprez po pitanju datacije završetka zidina. Naime, mnogi značajni gradovi u kraljevstvu nisu imali zidine nego su se oslanjali na prirodni položaj i palisade i tek se od 15. st. počinju utvrđivati pravim zidinama. [18] Za Žigmundovo vrijeme zidine dobivaju i vrlo važni i značajni gradovi poput Kluža (Cluj), Bardejova, Prešova i Kežmaroka.[19]

Valja istaknuti kako su Ugarski gradovi u usporedbi s onima na zapadu uglavnom bili manji, i po svojoj površini kao i po broju stanovnika.[20] Njihov se procvat zbio u 14. ili 15. stoljeću. Zlatno doba Gradeca zbiva se sredinom i u drugoj polovici 14. st., a već prema sredini 15. st. dolazi do stagnacije što se vidi u čestim molbama kralju za oprost od davanja zbog siromaštva, u lošem stanju gradskih zidina, kao i u sve češćim podacima o napuštenim zemljištima u gradu, što sve govori da je Gradec pretrpio i demografski pad.[21] Sasvim sigurno, situacija se nije znatnije izmijenila niti u 16. st. pa nije bilo potrebe za proširivanjem teritorija grada zbog urbanih i demografskih razloga. Osmanlijska prijetnja tada je bila na vrhuncu i grad je postao važan, ali isključivo u vojno-obrambenom smislu zbog čega se u to vrijeme zidine i obnavljaju. No, valja podsjetiti da je Gradec takvu, obrambenu funkciju imao i u vrijeme svog osnutka. Nakon odlaska Mongola, Bela IV. zaratio je s austrijskim i štajerskim vojvodom Friedrichom II Babenbergom, a kasnije i s moćnim češkim kraljem Otakarom Přemyslom čiji su se podložnici oko 1260. nalazili u Samoboru. Zbog toga ne čudi da se još u Zlatnoj Buli izričito spominje podizanje grada „radi sigurnosti granica i drugih probitaka“, a i kraljica Marija 1261. piše da je „novosagrađena utvrda podignuta za zajedničku korist cijelog kraljevstva i za obranu granice“. Iz toga bi se moglo zaključiti da je kralj vjerojatno bio vrlo zainteresiran da Gradec bude dobro i potpuno utvrđen, možda i više nego za neka druga naselja u unutrašnjosti njegovog kraljevstva.

 

Popis kuća i stanara iz 1368.

U povijesnim izvorima postoji jedan nedovoljno iskorišten dokument koji ukazuje da Mesnička vrata nisu bila na vrhu današnjih Kapucinskih stuba, što onda neposredno i ruši tezu da je prostor srednjovjekovnog Gradeca bio manji. Riječ je o popisu kuća odnosno stanara na Gradecu iz 1368.[22] Bedenko je već utvrdio kako popis stanara uz gradske zidine započinje s južnom stranom Kamenitih vrata i ide u smjeru kazaljke na satu te završava na sjevernoj strani istih vrata. Koristeći druge kupoprodajne dokumente, Bedenko je zaključio kako je prvi navedeni građanin u popisu Antun, sin Vide, doista i živio kod Kamentih vrata, a južno od njega posjed su imali Čupori dok na samom jugoistočnom uglu, u sedmoj kući po redu, bili su plemići Brezovački koji 1400. prodaju taj posjed Tomi Ivanovom, vikaru zagrebačke biskupije.[23] U tom se popisu dalje spominje i udovica pokojnog Meynarda za kojeg pak iz jednog drugog podatka saznajemo da je 1370. živio pokraj Mesničkih vrata. Međutim u popisu, kuća udovice pokojnog Meynarda nalazi se 28. po redu od kuće Antuna Vide, odnosno, 21. od plemića Brezovačkih.[24] Ako uzmemo u obzir da su se između Brezovačkih i južne kule nalazili nešto veći posjedi i kuće, a od južne kule prema zapadu smještena je kraljevska, banska palača, kapela te vrt, zaključujemo da nije bilo prostora za veće naselje na jugozapadnom uglu grada. Dakle, kuća građanina Meynarda morala bi biti spomenuta mnogo ranije ukoliko su se Mesnička vrata nalazila na vrhu današnjih Kapucinskih stuba, jer je sasvim sigurno popisivač išao redom, od kuće do kuće. Odnosno, ukoliko bi Mesnička vrata bila smještena na vrhu Kapucinskih stuba, prema popisu ispada da je od jugoistočnog ugla grada pa do mjesta Kapucinskih stuba bilo gotovo više od dvadeset kuća. Nenaseljenost tog prostora sugerira i jedna odredba magistrata koja brani građanima da bacaju smeće odnosno strvine kroz rupu u zidu iza kraljevske palače, što se sigurno ne bi činilo da su u blizini bili stambeni objekti.[25] Uostalom, niti arheološka istraživanja ne otkrivaju veću izgrađenost na jugozapadnom dijelu gričkog brda.

 

Arheološka istraživanja na jugozapadnom prostoru Gradeca

S početkom 2000tih došlo je do novog zamaha u urbanoj arheologiji na prostoru današnjeg Gornjeg grada. Za ovaj pregled posebno su zanimljiva arheološka iskopavanja na jugozapadnom uglu grada. Od 2003. vršena su temeljita arheološka istraživanja na prostoru parka Grič, u samom jugozapadnom uglu grada, kao i istočnije od toga, na prostoru današnje Vranicanijeve poljane ili Parka Bele IV. Istraživanja su utvrdila da jugozapadni ugao grada nije nikada bio izgrađivan osim kula u zidu i jedne građevine, koja bi odgovarala smještaju kraljevske palače. Arheološka su istraživanja otkrila i pravac srednjovjekovnog zida, koji se spuštao zapadnom stranom Strossmayerovog šetališta na Mesničku ulicu.[26] Ustanovljeno je da sjeverni zid današnjeg kućnog br. 14 u Mesničkoj ulici leži na gradskom bedemu, čiji se temelj prema zapadu proteže koso u odnosu na današnju ulicu. Kao i na drugim lokacijama unutar Gornjega grada, potvrđeno je da je bedem građen od nepravilno pritesanih kamenih blokova.[27]

Osim toga na prostoru parka Grič otkriveno je i groblje s najstarijim ukopima iz početka 16.st.[28] To je groblje zasigurno nastalo na mjestu vrta koji se nalazilo uz kraljevsku palaču. Istraživanja i na području Vranicanijeve poljane također nisu utvrdili gustu izgrađenost tog prostora u srednjovjekovnom periodu.[29] Dakle, u jugozapadnom uglu Gradeca nije postojalo veliko stambeno naselje, a jedan od mogućih razloga je upravo smještaj kraljeve palače sagrađene 1335. čija je gradnja vjerojatno znatno utjecala na sudbinu odnosno organizaciju tog prostora. S druge strane, istraživalo se i na južnom dijelu Matoševe ulice i tamo nisu pronađeni nikakvi ostaci gradskog bedema što isto tako demantira tezu Nade Klaić o prvotnom gradskom bedemu u toj ulici.[30] Arheološko istraživanje u dvorištu palače u Demetrovoj 7 utvrdilo je kako sama palača leži na srednjovjekovnom gradskom bedemu, koji prolazi zapadnom stranom palače.[31]

 

Fortifikacijske karakteristike zidina

Što se izgleda zidina tiče, Zorislav Horvat ukazuje da se način zidanja najbolje vidi na južnom dijelu zidina, uz kulu Lotrščak: „uporabljen je kamen lomljenjak i veliki obluci, a zidanje je pravilno, na romanički način. Vanjska strana zida blago je skošena, tj. odstupa od okomice. Zid uz kulu uz jezuitski samostan debeo je 180 cm, a na zapadnoj strani, debeo je 200 cm. Kakvo je bilo branište gradečkih zidina, nije poznato, no s obzirom na njihovu priličnu debljinu vjerojatno je tu bilo krunište s prsobranom te stražarskom stazom na ostaloj debljini zida“.[32] U jednom okršaju građana sa kaptolskim kanonicima spomenuti su naoružani ljudi koji na zidu i kulama Gradeca vrebaju i motre iz daljine, što dakle također ukazuje na to da su zidine imale stražarsku stazu.[33]

Govoreći o izgledu zidina ne može se ne spomenuti najstariji gradečki slikovni prikaz, odnosno najstarija slika Gradeca i Kaptola. Točna datacija tog likovnog prikaza Gradeca i Kaptola nije poznata, ali nacrt je sasvim sigurno nastao u 16. st. Klaić je sliku smjestila pred kraj 16. st., uz tezu da je nastala tek nakon proširivanja Gradeca, međutim ostali povjesničari poput Ivana Kampuša, Vladimira Bedenka i Nade Premrl tu sliku smještaju u prvu četvrtinu 16. st., a Lelja Dobronić u sredinu 16. st.[34] Taj se nacrt čuva u Bečkoj nacionalnoj biblioteci s time da još postoji nekoliko verzija odnosno kopija koje se čuvaju u Dresdenu i Karlsruheu. Bečka je slika grafički najbolje očuvana zbog čega je najpogodnija za istraživače. Slika je u svakom slučaju nastala za vojno-obrambene potrebe, autor je vidljivo bio najviše zainteresiran za fortifikacijski sustav, iako je unio glavne crkvene objekte. Po svemu sudeći, autor je bio iz Italije, s obzirom da su Talijani tada bili najboljii stručnjaci za gradnju i projektiranje utvrda, a prema Lelji Dobronić gradečku je sliku napravio Nikola Angieli.[35]

 

Jugoistočna strana zidina

Za razliku od zapadne strane zidina, ostali se pravci nisu toliko problematizirali u historiografiji. N. Klaić je držala kako sjeverozapadni dio, odnosno područje današnje Demetrove ulice nije uopće imalo bedeme u srednjem vijeku, ali to je mišljenje ostalo usamljeno.[36] Ipak, valja reći kako je gradnja isusovačkog kompleksa u 17. st. ostavila neke izmjene u urbanom prostoru grada zbog čega je moguće da je grad u određenoj mjeri izašao iz gabarita srednjovjekovnih zidina na svom jugoistočnom uglu, odnosno još nije sasvim sigurno gdje se točno spajao istočni i južni potez zidina. Arheološka istraživanja provedena prilikom adaptacije Gornjogradske gimnazije utvrdila su ostatke zidina u današnjoj Gornjogradskoj gimnaziji, koje su devastirane prilikom brojnih adaptacija te zgrade. Utvrđeno je kako je bedem bio nešto sjevernije, odnosno gimnazijska zgrada proširila se van nekadašnjih bedema prema jugu.[37]

 

Gradske kule

Osim zidina drugi sastavni dio fortifikacijskog sustava bile su kule. Glavne gradske kule bile se one smještene uz gradska vrata, i karakteristično za Gradec jest da su sve glavne kule koje su branile gradska vrata u srednjem vijeku i ranomodernom dobu ostale sačuvane do danas, uz kasnije mnogobrojne građevinske intervencije i funkcionalnu prenamjenu.

Pregled možemo započeti sa zapadnom, Mesničkom ili Mesarskom kulom budući da je ona već spomenuta kod problema zapadnog poteza gradečkih gradskih bedema. S obzirom da se Mesarska kula spominje još od kraja 14. st. autori Klaić, Kampuš i Dobronić su smatrali da je ona prvotno bila smještena na gričkom brdu, odnosno na prostoru današnjeg parka Grič, i da dokumenti o njenoj obnovi iz 1557. zapravo govore o premještanju te kule s Griča na prostor Visoke ulice. Bedenko smatra da je zapadna kula kroz cijelo srednjovjekovno razdoblje pa sve do danas na istom mjestu. Kula je tokom gradečkog srednjovjekovlja bila u privatnim rukama, a najpoznatiji vlasnik bio je firentinski trgovac Cion, sin Ivana, vjerojatno najbogatiji građanin u 15. st. i gradski sudac u više navrata. I dugo nakon njegovi smrti, kada je kula prešla u vlasništvo drugih građana kula će se zvati Cionova kula.[38]

Sjeverna kula također je izazvala rasprave u historiografiji koje su bile vezane za njenu izgradnju, njen arhitektonski položaj u odnosu na grad i prelazak u ruke građana. Začetak sjeverne kule mnogi su vidjeli u ispravi iz 1247. kada kanonici traže od kralja da im se na Gradecu omogući trajno uživanje neke kule gdje bi pohranili svoje dragocjenosti, ako dođe do nekog iznenadnog napada.[39] Međutim, u novije vrijeme, Neven Budak i Vladimir Bedenko upozorili su na neke nelogičnosti u toj ispravi, smatrajući da u njoj ne treba gledati začetak sjeverne kule, nego začetak Medvedgrada.[40] U svakom slučaju, sjeverna je kula praktički tokom čitavog srednjovjekovlja bila u vlasništvu i pod jurisdikcijom Kaptola pa je tako i dobila svoj naziv Popov toranj (Popov turen). N. Klaić je smatrala da je kula bila i fizički odvojena od gradečkih zidina, dok Bedenko zaključuje kako je ona bila u sklopu gradskih zidova te da se do nje dolazilo preko gradskog teritorija jer su kanonici bili vlasnici samo kule, a ne i okolnog zemljišta.[41] Kada kanonici 1433. obnavljaju tu kulu pokušali su je i odvojiti od grada, gradnjom zida i jarka, međutim kralj im je to zabranio, nakon prosvjeda građana.[42] Čini se da je upravo prilikom te obnove na kuli sagrađen erker.[43] Zbog takvog položaja, ne treba čuditi da je kula prouzročila mnogo sporova između Gradeca i Kaptola. U jeku sukoba građana i kaptolskih kanonika i službenika, potonji su često iskorištavali tu kulu. Tako je neki kaptolski službenik zarobio nekoliko građana u kuli i držao ih tamo bez utvrđene krivnje, a tokom sukoba 1422. iz kule su kaptolski službenici napali građane, koji su potom za osvetu čak opsjedali kulu.[44] Kada su vojnici grofova Celjskih 1441. zavladali gradom, prema dostupnim podacima, u grad su provalili upravo preko Popovog tornja, uz pomoć kaptolskih kanonika.[45] Taj podatak također ukazuje da je kula bila u sklopu ili naslonjena na gradski bedem. Nakon odlaska Celjskih, nije posve jasno tko je kontrolirao kulu – građani ili kanonici. Kralj traži od građana da kulu vrate kanonicima, no oni to sigurno nisu učinili do 1465.[46] Potom se čini da su kanonici nekako povratili kulu jer ih kralj Matijaš Korvin 1479. oštro upozorava kanonike da su: „…dopustili da kula, koju imate u našem gradu i na brdu Grečkom, bude sasvim zapuštena i trpi veliku ruševenost i ne držite u njoj nikakvu stražu, i jer u našem gradu može doći velika opasnost s one strane gdje stoji ova zapuštena kula…“ [47] Kralj im stoga zapovijeda da kulu obnove i urede inače će je dati u zakup. Međutim, u 16. st. kula je sasvim sigurno u rukama građana. Prilikom novog utvrđivanja Gradeca i uz prijeteću neprijateljsku opsadu postalo je i logično da kula bude pod punom kontrolom građana, a s druge strane kanonicima više nije bila potrebna jer se Kaptol do tada bio dobro utvrdio. Kula se pred kraj 16. st. sve češće počinje nazivati „kula kod Novih vrata“. Prema kraju 16. st. zabilježeni su popravci na kuli: popravak krova i brave i postavljanje podnožaka za topovski prah. [48]

Za razliku od ovih kula, kula uz Kamenita vrata nije predstavljala historiografski problem. Ta je kula u srednjem vijeku zapravio dio velikog posjeda koji je uključivao palaču, dućane i kapelu sv. Uršule. Posjed je dugo bio u vlasništvu talijanske obitelji Donata de Medzo i njegovih nasljednika sve do 15. st., a od 1437. dolazi u vlasništvo druge talijanske odnosno firentinske obitelji De Angeli-Perović i u njihovima je rukama sve do kraja 15. st. Obje obitelji spadale su gradsku elitu, i članovi tih obitelji poput Petra Donata, Ivana Zigeštaka, Ivana i Dominika Perovića često su bili gradski suci. U 16. st. cijeli se kompleks navodi kao zapušten i ruševan.[49]

Južna kula, tek od 17. st. nazvana Lotrščak, sasvim je sigurno građena rano, vjerojatno od sredine 13. st., međutim ona se u izvorima iz srednjeg vijeka izravno spominje samo jednom, 1462. godine, kada se u gradskim računima registriraju dvije grede za toranj kod malih vrata.[50] Smatra se da je ta kula u srednjem vijeku neprestano bila u vlasništvu grada, zbog svoje izuzetne dominante pozicije i kontrole cijele savske ravnice ispod grada. Sredinom 17. st. kula je iznajmljena plemiću Martinu Kovačiću za skladištenje robe. Ona je prvotno imala dva kata, treći je nadodan tek 1857. kao i vatrogasna promatračnica čime kula dobiva današnji poznati oblik.[51]

U izvorima se spominje još kula, no tek se za tri kule može utvrditi pozicija. Na istočnoj strani, južnije od Kamentih vrata, spominje se „kula Aleksandrove djece“. Po svemu sudeći riječ je o kuli plemićke obitelji Čupor čiji se posjed na tom mjestu spominje još i u popisu 1368. Ta je kula u 17. st. uklopljena u Isusovački samostan.[52] Druga kula bila je smještena na sjeverozapadnom prostoru parka Grič, a nalazila se također u privatnim rukama. Prvi poznati vlasnik bio je liječnik Juraj, sin Bartolomea iz Reggia, a nakon njega literat Martin iz Dobrina. Od 1473. u vlasništvu je pavlina po kojima će dobiti ime. Pavlini preuzimaju obvezu da će kulu održavati u dobrom stanju i ustupiti je gradu ukoliko to bude potrebno, a grad im je bio dozvolio držanje i prodavanje vina građanima.[53] U 16. st. prilikom obnove na toj se kuli radi mjesto za topove. Kula je otkrivena nedavnim arheološkim istraživanjama, tik uz stambeni objekat u parku Grič, koji svojim izgledom također podsjeća na kulu, pa su mnogi autori ranije sumnjali da je to pregrađena Pavlinska kula.[54] Treća kula čiji se smještaj može rekonstruirati također se nalazila na jugozapadnom potezu zidina i bila je smještena južnije od Pavlinske kule. U opisu smještaja te kule spominje se kraljevo zemljište, što ukazuje dakle na prostor parka Grič. Kula je bila u privatnim rukama u 15. st., prvo liječnika Walframa, a potom suca Brcka, sina Benediktovog, i nalazila se uz gradski zid.[55] Arheološka su istraživanja pronašla i tu kulu uz sami jugozapadni ugao parka Grič, točno prema Bedenkovim pretpostavkama.[56]

Još se tri kule spominju u izvorima 15. st., ali im se ne može odrediti smještaj. Tako se od 1430. spominje neka kula prvotno u vlasništvu medvedgradskog kaštelana Jakova i njegovih sinova, potom klokočkog plemića Matije Farkaša, zatim Veronike, udovice Nikole Tota Susedgradskog, pa plemića iz Moravča, a na kraju su vlasnici te kule bili gradski sudac Juraj, a kasnije gradski prisežnici Marko i Stjepan.[57] Posljednji se put kula spominje 1439. Druga pak kula spominje se prvi put 1457. u vlasništvu Elene, udovice prisežnika Jurja, potom Ane, udovice Pavla Valpota, a posljednji poznati vlasnik koji se može identificirati bio je gradski sudac Jakov, sin Ulrika. Treća kula spominje se tek jednom: 1451. kada je prodaje Martin Cisper, vojnik u službi Celjskih.[58] Kod svih ovih kula problem je što ili nema opisa smještaja, ili nam opis smještaja ništa ne govori, odnosno te se kule ne mogu locirati u određenom dijelu grada. Najednostavnije bi bilo zaključiti kako je vjerojatno riječ o kulama na sjeverozapadnom potezu zidina, budući da ih tamo nije moguće prema izvorima jasno identificirati. Međutim, Bedenko smatra da ne treba isključiti teoriju da je na Gradecu bilo i stambenih kula, koje nisu vezane za fortifikacijski gradski sustav. Takve stambene kule postojale su i u talijanskim, dalmatinskim gradovima, ali i u mađarskim gradovima.[59] Također, s obzirom da se sve tri kule spominju u različitim vremenskim razmacima, jedna od 1430-1439., druga samo 1451., treća od 1457. do 1480., sa razlogom možemo posumnjati da možda nije riječ o tri različite kule, nego su barem dvije kule identične, ili je to čak sve ista kula.

Na nacrtu iz 16 st. vidljivo je deset pravokutnih kula, dvije polukružne, dvije stražarnice na zidu južno od Popovog tornja, i po jedna manja kula na jugozapadnom odnosno jugoistočnom rubu zidina. Polukružne kule ne spominju se u izvorima prije 16. st. Tada se uz termin turris počinje javljati i termin basta što je termin za polukružnu kulu. One su zasigurno građene u 16. st., a najpoznatija je ona na jugoistočnom potezu zidina, koja se može naći na većini starijih likovnih prikaza Gradeca. Ta je kula u 16. st. opisana kao „basta penes portam parvam“. Na samom jugoistočnom uglu, od druge polovine 16. st. spominje se i druga polukružna kula basta Bradač, prema plemićkoj obitelji koja još od druge polovine 15. st. na tom mjestu ima posjed.[60] Također se u drugoj polovini 16. st. spominje i neka basta Somogy i Blazijuševa basta, ali možemo jedino nagađati je li riječ o basti u Opatičkoj koju vidimo na najstarijem gradečkom nacrtu, ili možda na zapadnom dijelu. Jedna je polukružna kula očuvana u sklopu palače u Demetrovoj 7 na zapadnoj strani nekadašnjeg zida. Znakovito je da su kule od 16. st rijetko u privatnim rukama, jer ih grad koristi za potrebe obrane odnosno pohranu municije. Od 18. stoljeća kule definitivno gube funkciju pa postaju dijelovi posjeda ili se ruše. Krajem 18. st. gradska uprava prepušta „Popov toranj“ samostanu klarisa. Pavlinska je kula „predana na upotrebu ocima kapucinima“.[61] U isto vrijeme Mesnička je kula uklopljena u veliki posjed na kraju Visoke ulice čiji je prvi vlasnik bio turopoljski plemić i gradski senator Mihovil Blažeković, a u drugoj polovici 19. st. najznamenitiji vlasnik tog prostora, uvelike zaslužan za njezin današnjih izgled, bio je zagrebački industrijalac Guido Pongratz. Kao što je nekadašnja kula „Aleksandrove djece postala dijelom Isusovačkog kompleksa, i palača u današnjoj Opatičkoj 10 također je „progutala“ jednu kulu koju možemo vidjeti još na staroj slici iz bečkog arhiva. Godine 1838. ondašnja vlasnica tog posjeda Ana Paravić Vojkffy tražila je od grada da joj se dozvoli da kulu pripoji svojoj palači „…budući da ured, sklad i red upravo nagovaraju da spomenuta kula, poput drugih gradskih kula, za veći ukras bude dovedena u pravilan red i niz kuća…tako veliko i zidano zdanje koji strši iz niza susjednih kuća treba svesti u pravilnu liniju.[62] To slikovito pokazuje kako su kule, nekada važni stupovi gradske obrane, postale smetnja u urbanom životu modernog doba. Sredinom 19. st. srušena je i okrugla kula na južnoj strani grada, vjerojatno prilikom proširivanja i nadogradnje gimnazijske zgrade. Prema Rudolfu Horvatu, pavlinska je kula porušena 1859.[63]

Ostali fortifikacijski objekti na Gradecu

Ovaj povijesni pregled o srednjovjekovnim gradečkim fortifikacijama tradicionalno je započeo od Zlatne Bule. Međutim, mnoga arheološka iskapanja dosad nedvojbeno ukazuju na naseljenost gričkog brda u srednjovjekovnom periodu i prije 1242. Tako je otkriveno utvrđenje (iz oko 7. st.) na prostoru današnjeg Muzeja Grada Zagreba što sve govori o privlačnosti brda za naseljavanje još od ranog srednjeg vijeka.[64] Također je poznato da je gradečka Crkva sv. Marka starija od 1242., odnosno otkriveno je postojanje ranije crkve s grobovima iz 11. i 12 st. što nepobitno ukazuje da je i gradečko brdo moralo tada biti naseljeno.[65] Anonimni ugarski kroničar u „Djela Ugra“ (Gesta Hungarorum) navodi da je mađarska vojska još u 10. st. osvojila i zagrebačku utvrdu (castrum Zabrag).[66] Tu zagrebačku utvrdu povjesničari poistovjećuju s utvrdom iz vremena 11. i 12. stoljeća koja se u stručnoj literaturi obično naziva zagrebački ili arpadski castrum, jer u to vrijeme castrumi postaju središta županija i glavni oslonac kraljevske vlasti na određenom području.[67] Zbog toga mnogi povjesničari smatraju da je sasvim izvjesno da je i zagrebačka utvrda bila smještena na Gradecu. Nada Klaić smatrala je da je najbolja lokacija za castrum jugoistočni ugao Gradeca.[68] Neven Budak castrum smještaju na mjesto Popovog tornja, koji se nalazi na najvišoj točki gradečkog brda, pa je to i najbolja strateška pozicija.[69]

Kaštel Celjskih sagrađen je sredinom 15. st. za bolju kontrolu grofova Celjskih nad gradom, ali i kao simbol njihove vlasti. Celjski su naime, od 1441. pa sve do 1456. bili vrhovni gospodari Gradeca, iskoristivši slabu kraljevsku vlast u to vrijeme. Kaštel je po svojoj funkciji morao biti smješten na zidovima grada, po mogućnosti i uz gradska vrata, jer je trebao štititi i moguće napade izvana, ali i od pobune građana. Nakon pada Celjskih, kralj Ladislav prvotno određuje da se kaštel sruši, a kasnije samo traži od Katarine Celjske da se kaštel preda građanima.[70] Kaštel se posljednji put spominje 1465. u sukobu građana s tridesetničarom Ivanom Maratijem. Marati se smjestio upravo u kaštel Celjskih, odakle je napadao i uznemiravao građane. Iz istog dokumenta vidi se da je kaštel imao izgrađen most.[71] Ratko Vučetić, koji smatra da grad nije bio na prostoru Visoke prije 16. st., kao idealno mjesto za kaštel Celjskih određuje upravo prostor Visoke ulice, odnosno Mesničku kulu na kraju te ulice.[72] Klaić je taj kaštel, kao i zagrebački castrum, smjestila u jugoistočni ugao grada, jer je tamo bila palača jednog plemića, koju je Ulrik II. Celjski konfiscirao te je poklonio svojoj ženi Katarini.[73] Bedenko kao moguće mjesto kaštela navodi dva mjesta: Popov toranj, ili prostor kraljeve palače, odnosno park Grič.[74] Valja spomenuti kako je u prostoru parka Grič 2005. utvrđeno postojanje zidanog objekta na kojeg je bila naslonjena kula, međutim arheolozi ipak za taj objekt daju prednost mišljenju da se radi o kraljevskoj palači.

I na kraju, osvrnimo se još na kraljevsku palaču, bez obzira što taj objekt nije primarno i funkcionalno dio fortifikacijskog sustava. Kraljevska palača građena je oko 1335., a za nju saznajemo kada kralj zapovijeda banu Mikcu da uz palaču gradi mala vrata, tek „da kroz njih može proći konj, a da se ne ozlijedi“.[75] Tkalčić je kraljevsku palaču smjestio na mjesto današnje palače Dverce, Gjuro Szabo u Opatičku ulicu, Nada Klaić na mjesto palače Zrinski na Trgu Franje Markovića, a Bedenko na mjesto parka Grič.[76] Opis smještaja kraljevske palače redovito navodi kapelu Blažene Djevice Marije, čiji se gotički prozor vidi na stražnjoj strani današnjeg Državnog Hidrometeorološkog Zavoda zbog čega je palača sasvim sigurno na jugozapadnom uglu Gornjeg grada. Kako je već navedeno, arheološki radovi na prostoru parka Grič 2005. identificirali su jedan stambeni objekt odmah uz nekadašnju pavlinsku kulu, i po svemu sudeći doista se radi o nekadašnjoj Anžuvinskoj palači. Palača je vjerojatno bila katnica, odnosno arheološka su istraživanja utvrdila postojanje druge etaže.[77] Posljednji njezin stanovnik bio je herceg Ivaniš Korvin, a nakon njegove smrti prestaju i vijesti o palači. Ne bi bilo nemoguće da je palača nakon Korvinove smrti prešla u ruke pavlina, s obzirom na njegove simpatije prema tom redu. Ivaniš Korvin bio je pokopan u pavlinskom samostanu u Lepoglavi, a njegova žena Beatrica Frankopan smatrala se zaštitnicom tog reda (patrona monasterii).[78] Osim toga, pavlini su na Gradecu bili i njihovi susjedi s obzirom na položaj njihove kule prema kraljevskoj palači. Otprilike na tom mjestu spominje se samostan redovnica sredinom 16. st., no tada je toliko ruševan da se kamenje samostana upotrebljava u obnovi Mesničkih vrata.[79] Do kraja 16. st. redovnice su i napustile Gradec, a početkom 17. st. prostor nekadašnje palače i okolne objekte zauzimaju kapucini.

Sredinom 14. st. (1344.) uz kraljevsku palaču jednom se spominje i banska palača, ali vjerojatno se nije radilo o nekakvom javnom objektu na kojeg svaki slavonski ban polaže pravo uživanja, nego o privatnom plemićkom posjedu. Očito je prvi vlasnik bio ban Mikac, a njegovi sinovi Akuš i Stjepan daju je tadašnjem banu Nikoli, u zamjenu za neke druge posjede na Gradecu.[80] No, to je i jedina izravna vijest o banskoj palači. U opisu smještaja kuća, u blizini kraljevske palače u 15. st., često se spominje i posjed veličine dvije kurije (što je velik posjed), koji je najduže bio u vlasništvu firentinske obitelji de Boncarnisa. Gyuan Boncarnisa bio je istaknuti pripadnik firentinske kolonije na Gradecu krajem 14. st., 1392. bio je i gradski sudac, a ranije je obnašao i funkciju tridesetničara, što je vrlo važna funkcija koja između ostalog zahtijeva određene poslove i komunikaciju s banom i njegovim familijarima, ali i s kraljevskim dvorom.[81] Sasvim je logično zaključiti da je ta kuća zapravo bivša banska palača, odnosno da je ban u drugoj polovici 14. st. vjerojatno prodao svoju palaču bilo spomenutom Gyuanu ili je Gyuan bio drugi kupac. Kuća je poslije bila u vlasništvu njegovog sina Benedikta koji ju je 1446. poklonio zagrebačkom biskupu Benediktu de Zolio u zamjenu za doživotno uzdržavanje. Posljednji vlasnik tog objekta (1462.) bio je gradski sudac Antun, sin Tome, što sve govori da je ta nekretnina još uvijek spadala u elitniji prostor grada.[82]

 

Zaključak

Može se zaključiti da je zagrebački Gradec tokom svoje povijesti bio dva puta utvrđivan. Prvo utvrđivanje započelo je odmah po osnutku grada u 13. st. nakon Mongolske provale. Drugo utvrđivanje u 16. st. rezulat je neposredne osmanlijske ugroze, dotrajalosti postojećih fortikifacijskih objekata, kao i njihova nefunkcionalnost za novi oblik opsada uslijed razvoja vatrenog oružja. Iako se još uvijek ne može dati konačna i zaključna riječ o opsegu i smjeru gradečkih zidina u srednjem vijeku, zahvaljujući arheološkim radovima slika je ipak nešto jasnija. Svi dosad poznati podaci mnogo više sugeriraju da je Gradec bio i prije 16. st. na području Visoke ulice, odnosno da su njegovi prvi stanovnici odlučili odmah iskoristiti cijeli brežuljak za gradsko naselje.

Na kraju, valja podsjetiti kako Gradec ipak nije iskusio pravu i dugotrajnu neprijateljsku opsadu u srednjem vijeku. Osvajanje Gradeca od strane vojnika Celjskih ipak ne bi ušlo u kategoriju prave vojne opsade grada, a još manje sukobi građana i Kaptolskih kanonika. Osmanlije su izabrali druge pravce napada u svojim pohodima prema Habsburškom Carstvu. Jedina neuspješna opsada Gradeca zbila se 1529. kao posljedica građanskog rata između pristaša Ivana Zapolje i kralja Ferdinanda kada Gradec brane španjolski plaćenici. Nakon Žitvanskog mira 1606. nastupilo je prvo dugotrajno mirnodopsko razdoblje, a nakon 1699. i mira u Srijemskim Karlovcima, bilo je jasno da Osmanlije više nemaju snage za daljnja osvajanja. Prestanak ratne opasnosti počeo se odražavati i na gradske fortifikacije koje su polako počele gubiti svoju funkciju te su rušene ili ugrađivane u stambene komplekse na današnjem Gornjem gradu.

 

[1] „…iidem cives voluntate spontanea super se assumpserunt,quod expensis propriis dictum monte Grech muro firmissimo communirent.

[2] Ivan Krstitelj Tkalčić Povjestni spomenici slob. kralj. grad. Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae sv. 1.-11., Zagreb, 1889.-1905. (dalje: MCZ). U prva tri sveska nalaze se pojedinačno sačuvane isprave, među njima i gradski privilegiji (Izprave 1093-1526.). Svesci od 4-8 naslovljeni su Knjige sudbenih poziva i presuda, a svesci 9 i 10 i 11 Knjige o posjedih. U 11. svesku još se nalaze računi, inventari i popis kućevlasnika iz 1368. Zlatna Bula nalazi se u prvom svesku: MCZ 1, str. 15-18. Pravno-diplomatsku analizu Zlatne Bule vidi u: J. Barbarić Diplomatičko značenje Zlatne Bule, in: Z. Stublić (ed.), Zlatna Bula 1242 – 1992 (Zagreb, 1992), pp. 11-19.

[3] István Petrovics, „The role of town in the defence system of medieval Hungary“, u: Philippe Contamine, Olivier Guyotjeannin (ed.) La Guerre, la violence et les gens au Moyen Âge, Vol 1 Guerre et violence, 1996., p. 265. Vidi i: Pál Engel, The Realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary, 895-1526, I.B. Tauris Publishers, London – New York, 2001.

[4] MCZ 1, str. 27, 31, 39.

[5] MCZ 10, str. 100.

[6] MCZ 11, str. 24

[7] Lelja Dobronić, Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb 1992., str. 23 (MCZ 2, str. 49).

[8] MCZ 2, str. 367.

[9] Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 23-25.

[10] MCZ 1, str. XI.

[11] Nada Klaić, „Iz topografije zagrebačkog Gradeca“, Zbornik radova Filozofskog fakulteta , I, 1951., str. 135-154.

[12] Nada Klaić, „Iz topografije zagrebačkog Gradeca“, str. 151-152.

[13] Nada Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982., str. 184., 211.

[14] Ivan Kampuš, „O utvrđivanju zagrebačkog Gradeca 1557.-59“, Historijski zbornik, br. 21-22, Zagreb, 1968.-1969., str. 313.

[15] Lelja Dobronić, Zagrebački Gornji grad nekad i danas, Zagreb, 1967., str. 145-146.; Franjo Buntak, Povijest Zagreba, Zagreb 1996., str. 227.

[16] MCZ 13, str. 261, 301, 304, 355.

[17] Vladimir Bedenko, Zagrebački Gradec: Kuća i grad u srednjem vijeku, Zagreb, 1989., str. 111.

[18] Ratko Vučetić, Prostorni razvoj privilegiranih srednjovjekovnih gradova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do kraja 18 st., doktorska disertacija, Zagreb, 2005., str. 148., 149.,166., 169.

[19] László Kontler, Povijest Mađarske: Tisuću godina u srednjoj Europi, Zagreb, 2007., str. 114

[20] Kontler, Povijest Mađarske, str. 114, 136.

[21] Stjepan Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, Zagreb 1981., str. 68-69.

[22] MCZ 11, str. 227-249.

[23] Vladimir Bedenko, „Društvo i prostor zagrebačkog Gradeca“, I. Kampuš-L.Margetić-F.Šanjek (ur.), Zagrebački Gradec 1242.-1850, Zagreb, 1994., str. 44-45.

[24] MCZ 11, str. 237-238. Valja napomenuti da popis ne sadrži samo kućevlasnike nego navodi i stanare koji su živjeli u kućama, zbog čega se ne računa po navedenim osobama u popisu nego po kućama (domus, curia).

[25] MCZ 2, str. 50.

[26] Boris Mašić-Buga Pantlik, „Zagreb – park Grič“, Hrvatski arheološki godišnjak, 4(2007), str. 204-206. ; 6(2009), str. 264-267.

[27] Boris Mašić-Buga Pantlik, „Mesnička ulica“, Hrvatski arheološki godišnjak, 5(2008), str. 274

[28] Boris Mašić-Buga Pantlik „O nalazu novca iz groba 74 u parku Grič na zagrebačkom Gornjem gradu“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 41, 2008., str. 332.

[29] Boris Mašić, „Vranicanijeva poljana“, Hrvatski arheološki godišnjak, 1(2004) str. 117-119.

[30] Boris Mašić, „Matoševa 7“, Hrvatski arheološki godišnjak, 2(2005) str. 165-166.

[31] Želimir Škoberne, „Zagreb-Demetrova 7“, Hrvatski arheološki godišnjak, 6(2009), str. 264.

[32] Zorislav Horvat, „Zidine i braništa na utvrdama srednjovjekovne Hrvatske (12-15 st.)“, Prostor, 4(1996), str. 181.-182.

[33] MCZ 2, str. 33.

[34] O tome više: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 16.

[35] Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 24.

[36] Klaić, Zagreb, str. 184.

[37] Boris, Mašić-Buga Pantlik, „Zagreb – Gornjogradska gimnazija“, Hrvatski arheološki godišnjak, 2(2005) 2006., str. 163

[38] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 82

[39] MCZ 1, str. 20.

[40] O tome vidi više u: Vladimir Bedenko, „Mons Gradyz iuxta Zagabriam“, Historijski zbornik, god. XLIV, 1991., str. 6-17.; Neven Budak, „Budući da smo htjeli u Zagrebu na brdu Gradecu sagraditi slobodni grad…,” in: Z. Stublić (ed.), Zlatna Bula 1242 – 1992, str. 25.

[41] Klaić, Zagreb, str. 195, 211; Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 22-23.

[42] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 22-23.

[43] MCZ 2, str. 86.

[44] Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 32-33.

[45] MCZ 2, str. 295-297.

[46] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 23.

[47] Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 34

[48] Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 34

[49] Pregled vlasnika tog kompleksa vidi: Bruno Škreblin, „Urban elites and real estate in medieval town: Owners of palaces in medieval Gradec“u: Towns and Cities of the Croatian Middle Ages:Authority and Property, u: I. Benyovsky Latin – Z. Pešorda Vardić (ur.), Zagreb, 2014. str. 412-416.

[50] MCZ 11, str. 225.

[51] Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 26

[52] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 82

[53] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 84

[54] Lelja Dobronić, Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Zagreb, 198., str. 190.; Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 85.

[55] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 104-105.

[56] Boris, Mašić-Buga Pantlik. „Zagreb – park Grič“, Hrvatski arheološki godišnjak, 4(2007), str. 204-206.; Isti, 6(2009), str. 264-267.

[57] Bedenko, Zagrebački Gradec str. 82-83.

[58] Bedenko, Zagrebački Gradec str. 83.

[59] Vučetić, Prostorni razvoj , str. 183; Bedenko, Zagrebački Gradec str. 84-85.

[60] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 86-87.

[61] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 85.

[62] Dobronić, Kaptol i Gornji grad, str. 257-258.

[63] Rudolf Horvat, Prošlost Grada Zagreba, Zagreb 1942., str. 259.

[64] Hrvoje Gračanin, “Zagrebačko područje do osnutka Biskupije”, u: Ivo Goldstein – Slavko Goldstein (ur.), Zagreb Povijest grada Zagreba. Knjiga 1. Od prethistorije do 1918, , 2012, str. 18.

[65] Boris Mašić-Aleksandra Bugar-Buga Pantlik, „Zagreb – Trg sv. Marka“, Hrvatski arheološki godišnjak, 2(2005), 2006., str. 169.; Aleksandra Bugar-Boris Mašić, „Srednjovjekovno groblje na Trgu sv. Marka u Zagrebu“ u: Mitja Guštin (ur.), Srednji vek – arheološke raziskave med Jadranskim morjem in Panonsko nižino Ljubljana, 2008. str. 175.

[66] Gračanin, “Zagrebačko područje do osnutka Biskupije”, str. 21

[67] Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 21-24.

[68] Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 198-199.

[69] Budak, „Budući da smo htjeli” str. 25.

[70] MCZ 2, str. 252.

[71] MCZ 2, str. 305.

[72] Vučetić, Prostorni razvoj, str. 184.

[73] Škreblin, „Urban elites“ str. 409.

[74] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 23.

[75] MCZ 1, 148-149.

[76] MCZ, str. XXI,; Gjuro Szabo, Stari Zagreb, Zagreb, 1941., str. 37.; Klaić, „Iz topografije“, str. 136.

[77] Mašić-Pantlik, Zagreb – park Grič, Hrvatski arheološki godišnjak, 4(2007), str. 205.

[78] MCZ 3, str. XCVIII

[79] Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 106.

[80] MCZ 1, str. 170.

[81] Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 251.

[82] Promjene vlasništva vidi u : MCZ 10, str. 77-78., str. 224-228.

 

Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom „Gradovi hrvatskog srednjovjekovlja:Urbane elite i urbani prostor; IP-2014-09-7235